U portugalskom mjestašcu Cova da Iria, troje siromašnih pastirčića, Franjo, Jacinta Marto i Lucija dos Santos 13. svibnja 1917. prvi su put vidjeli, kako su rekli, Gospođu u bijeloj haljini koja im se kasnije predstavila kao Gospa od Krunice.

Nitko od troje djece nije znao pisati ni čitati, a pripadali su dvjema skromnim obiteljima iz maloga dijela Fatime. Jacinta, Franjo i Lucija po izričitu su naputku roditelja svaki dan molili krunicu. Prvo im se ukazao anđeo i predstavio kao anđeo mira i anđeo Portugala te ih naučio nekoliko molitava, rekavši im da mole za grešnike: »Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama osobite nakane.«

Gospa im se javljala svakog 13. dana u mjesecu od svibnja do listopada iste godine. Prilikom prvoga ukazanja u Irijskoj dolini 13. svibnja 1917. prelijepa »Gospođa« u bijelom rekla je da dolazi iz Neba, pitala je djecu hoće li prihvatiti trpljenja koja im Bog šalje kako bi zadovoljila za grijehe, te moliti za obraćenje grešnika. Kada su odgovorila potvrdno, rekla im je: »Mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.«

Ples sunca

Civilne i crkvene vlasti nisu bile nimalo blage prema troje djece te su ih na različite načine pokušali navesti da kažu da su ukazanja zapravo izmislili.

Gospa im je obećala da će dati znak kojim će potvrditi svoja ukazanja. To se i dogodilo 13. listopada 1917. godine pred šezdeset tisuća ljudi, vjernika i nevjernika. Seljani, građani i novinari s drugog kraja svijeta su u Cova da Irie svjedočili tzv. Plesu sunca. Sunčani krug je u svim smjerovima emitirao raznobojne zrake svjetlosti, koje su osvijetlile oblake, drveće i zemlju te sve prisutne. Ponovilo se to tri puta. Ljudi su bili zapanjeni i molili za oproštenje svojih grijeha. Dok je sunce na nebu „plesalo“, djeca su među oblacima vidjeli Gospu u društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa.

Franjo i Jacinta odlaze u nebo

Tokom jednog od ukazanja, Gospa je Franji i Jacinti rekla kako će doći po njih i odvesti ih u nebo.Franjo se ukazanja najradije povlačio u osamu, molio i razmišljao. Najveća su neugoda za nj bile gomile ljudi koji su tražili djecu, ispitivali ih i molili za zagovor. Za razliku od Jacinte, koju je duboko zaokupio misterij pakla i spašavanje grješnika žrtvom i molitvom, Franjo je bio duboko zaokupljen misterijem Presvetoga Trojstva i činjenicom da je Bog žalostan zbog grijeha. »Mi smo gorjeli u onom svjetlu koje je Bog, a nismo ostali spaljeni. Kakav je Bog? Ne, to se ne može izreći! I nikada to ne ćemo moći! Ali strašno je to što je on žalostan«, njegove su riječi. Na Lucijino pitanje što mu se više sviđa, »tješiti Gospodina ili obraćati grješnike«, dao je prednost prvomu. Posljednja rečenica koju je Gospa izgovorila u Fatimi bila je upravo: »Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina koji je već previše izvrijeđan!« To se Franje veoma dojmilo. Smrt od španjolske gripe dočekao je mirno, znajući da ide u Nebo, gdje će »vidjeti Gospodina«.

Jacintin je kraj bio daleko teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, “za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu”. Uvečer 20. veljače 1920. g., Gospa je došla po nju, baš kao što je i obećala.

Među povjerljivim razgovorima što su ih izmijenile Jacinta i Lucija, bio je i ovaj: “Mislim na rat koji ima doći… Umrijet će toliko ljudi, i toliki će otići u pakao. Bit će puno srušenih kuća i mrtvih svećenika. Kada bi ljudi prestali vrijeđati Gospodina, do rata ne bi došlo.”

Franju i Jacintu blaženima je proglasio papa Ivan Pavao II. u Godini velikog Jubileja 2000., a svetima papa Franjo u Fatimi 13. svibnja 2017. godine, upravo o stotoj obljetnici prvoga od fatimskih ukazanja.