Crkva 31.siječnja slavi velikog sveca i apostola mladih, svetog Ivana Bosca. Don Bosco se rodio 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Dok je bio mali dječak, otac mu umire, te je don Bosco već sa 12 godina napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. 1832. osnovao je Društvo veselja, kojemu je bila svrha pomoći dječacima da “ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli”. 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu.

Bijeda na ulici kao poticaj za pomoć mladima - prvi oratorij

Imao je 26 godina kad je 1841., kao istom zaređeni svećenik, došao u Torino. Njegov duhovni vođa svećenik Josip Cafasso, dao mu je ovaj savjet: “Pođi gradom i dobro promatraj život!” Tada je vidio svu ljudsku bijedu. U predgrađima je sve kuhalo od nezadovoljstva. Život u barakama radničkih četvrti bio je očajan. Mladi su lutali ulicama besposleni, izgubljeni i spremni na svako zlo.

Najviše ga se dojmio susret s maloljetnim delikventima u zatvoru. Tada je odlučio: “Moram na svaki način spriječiti ovu tragediju mladih!” Mnogi su svećenici čekali mlade doseljenike da dođu u crkvu i u sakristiju na uobičajeni vjeronauk, ali to je bilo vrijeme novih putova, vrijeme pokretnog apostolata po ulicama, trgovima, gostionicama i uredima. Neki su i to pokušali. Don Bosco je bio jedan od njih.

Na blagdan Bezgrešne, 8. prosinca 1841., približio se mladom doseljeniku, dječaku Bartolomeu Garelliju iz Astija. Tri dana kasnije imao je devet takvih sirotana a poslije tri mjeseca broj se povećao na dvadeset i pet. U ljeto 1842. bilo ih je osamdeset. Tako nastaje oratorij.

Ali neki od ovih dječaka ne znaju kamo bi pošli spavati, osim u javna gradska prenoćišta. Problem kako u potpunosti udomiti dječake-beskućnike postaje za don Bosca temeljni problem. Njegova prvotna dobrotvorka nije nikakva barunica nego njegova majka. Margarita, siromašna nepismena seljanka, u svojoj 59. godini napušta svoju kuću na selu i dolazi u Torino da kuha i pere za don Boscove štićenike.

Osnivanje Salezijanske družbe

Među dječacima kojima je don Bosco bio otac i učitelj, našlo se onih koji su ga željeli nasljedovati. Tako je nastala Salezijanska družba – Družba svetog Franje Saleškog. U jesen 1853. zabrujale su u Valdoccu prve radionice. Don Bosco je bio prvi majstor.

20. siječnja 1854. službeno je potvrđena Salezijanska družba. 30. srpnja 1860. prvi “don Boscov dobrovoljac” Mihael Rua postao je svećenik. Na kraju svog života don Bosco će moći reći da je gotovo 3000 svećenika izašlo iz redova njegovih dječaka.

U ožujku 1864. položen je kamen-temeljac za baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Osam godina kasnije don Bosco je započeo još jedno Gospino “svetište”, Družbu kćeri Marije Pomoćnice.

Studeni 1875. Deset prvih salezijanaca otputovalo je za Južnu Ameriku. Iste su godine osnovani “Suradnici”, treća grana salezijanske obitelji. Na samrti je don Bosco rekao svojim Suradnicima: “Bez vaše pomoći ne bih mogao ništa učiniti. Vaša je ljubav otrla mnoge suze i spasila brojne duše.”

Najveće djelo koje je don Bosco ostavio Crkvi jest njegov “preventivni sustav” u odgoju djece. Kad bi ga zapitali za tajnu uspješne “prisutnosti među dječacima”, koja je velike zavode pretvarala u “obitelji” gdje se svi vole, odgovarao je s tri riječi: razum, vjera i ljubaznost. Kad nema prijetnji, nego se urazumljuje odgajanika, kad je Bog “domaćin kuće”, kad nema straha jer vlada ljubav, onda je to prava obitelj.

Vrijedni radnik

Don Ivan Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri ogranka: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike, udruženje štovatelja Marije Pomoćnice; sagradio je četiri velike crkve; utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik; napisao stotinjak knjiga i knjižica; osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće; organizirao osam misijskih ekspedicija; iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i kraljevine Italije; putovao je, propovijedao, ispovijedao, sve u zanosnom optimizmu i radosti.

Umro je 31. siječnja 1888. u Torinu. Za nasljednika mu je izabran don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.

Izvor: https://www.zupa-don-bosko-podsused.hr/salezijanci/