Katolička crkva 28. siječnja slavi spomendan svetog Tome Akvinskog, dominikanca, crkvenog naučitelja, i jednog od najvećih teologa svih vremena. 

Toma je rođen 1225. u obiteljskom zamku Roccaseca, u sicilijanskom kraljevstvu, u plemićkoj obitelji u srodstvu sa samim carem Fridrihom II. Toma je bio najmlađi sin u obitelji pa je, prema tadašnjem plemićkom običaju, trebao otići u samostan. Stoga je Toma u ranoj dobi od samo pet godina započeo svoje obrazovanje u poznatoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino. Tamo je bio sve dok ratne opasnosti nisu zaprijetile a onda je prebačen na generalni studij u Napulju. Dolazi u doticaj sa svojim filozofskim uzorima, Aristotelom, Averroesom i Maimonidesom, kao i s novoosnovanim dominikanskim redom, u koji se odmah htio uključiti. Kada je njegova obitelj saznala za tu njegovu odluku, pokušali su ga spriječiti u tome naumu, te su ga čak i dali zatvoriti u jedan dvorac. Držali su ga zatočenog cijelu godinu, ali ga ni na koji način nisu uspjeli odgovoriti od nauma i želje da se priključi dominikancima. Na kraju su ga 1244. godine pustili da pobjegne. Poslije bijega, Toma se vratio u Napulj, pa je odatle otišao u Rim tadašnjem generalu dominikanaca. Sljedeće godine odlazi na studij u Pariz, gdje upoznaje velikoga dominikanskog teologa Alberta Velikog.

Kada je Albert prešao na sveučilište u Koelnu, Toma ga je pratio i postao odgojiteljem studenata. Nakon završetka filozofskog obrazovanja postavljen je za pomoćnog profesora u Kölnu, gdje su mu dali da poučava Stari zavjet. Tu je napisao i svoja prva djela. Toma se 1252. vraća u Pariz kako bi završio teološko obrazovanje. U Parizu je ostao do 1259., poučavajući i pišući. U tom razdoblju pisao je i svoje najpoznatije djelo „Suma protiv pogana“. Nakon Pariza, poučava u Napulju te u Orvietu i završava svoju Sumu. Poslije je pozvan u Rim kao papin teolog i poučavati na dominikanskom studiju. U tom je razdoblju napisao svoju čuvenu Summu theologiae. Nastavlja pučavati i pisati, a 1268. vraća se u Pariz, u kojem ostaje do 1272. Dominikanci su mu potom ponudili da osnuje sveučilište gdje god želi i da ga popuni predavačima kojima želi. Odabrao je Napulj.

Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” – Svetac je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!” To ga je iskustvo snažno potreslo.

Umro je relativno mlad, dok je putovao na koncil u Lyon. Putem je udario glavom o granu nekog drveta. Malo se oporavivši, nastavio je put, ali je umro u cistercitskoj opatiji Fossanova 7. ožujka 1274. Pokopan je u Toulouseu u Francuskoj. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXII. 1323. godine. Spomen mu se slavi na današnji dan jer su mu relikvije tada prenesene u Toulouse. Papa Pio V. proglasio ga je naučiteljem Crkve. U ikonografiji ga prikazuju kao dominikanskog redovnika, često je uz njega vol, a u ruci mu je knjiga. Zaštitnik je studenata i sveučilišta.