Dana 10. lipnja 1943. godine u bolnicu u Portu doveli su tridesetdevetogodišnju Alexandrinu Mariju da Costu. Bila je primljena u bolnicu na specijalistički pregled na zahtjev nadbiskupa Brage kako bi se utvrdilo jesu li istinite tvrdnje da Alexandrina živi samo od euharistije, bez jela i pića.

Na poziv Alexandrininog liječnika, profesor Carlos Alberto di Lima i dr. Enric Gomes di Arauja došli su u Balazar, seoce u kojem je ta žena živjela kako bi ju pregledali. S obzirom da su obojica vjerovali da Alexandrinu potajice hrane ukućani, odlučili su je hospitalizirati. Zatvorili su je u izoliranu sobu i stavili ju pod neprekidni nadzor. Dr. Enrico Gomez di Araujo, član Kraljevske liječničke akademije u Madridu i stručnjak za psihičke bolesti pratio je Alexandrinu cijeli mjesec, povodeći uz njen krevet sate i sate. 

Inače, Alexandrina je bila paralizirana i prikovana za krevet od svoje dvanaeste godine jer je u jednom napadu i pokušaju silovanja, kako bi se zaštitila i pobjegla, skočila kroz prozor i od tog skoka, oštetivši kralježnicu, ostala paralizirana.

S obzirom na njenu paralizu, bilo ju je lako u bolnici nadzirati i osigurati da mlada žena potajice ne uzima hranu i piće. Nakon mjesec dana, zaprepašteni je liječnik sve ispričao svojim kolegama, a jedan od njih napao je dr. Arauja da je sve lažirao. Doktor mu je rekao da preuzme promatranje mlade žene, na što je ovaj odmah pristao. Zamijenio je sve medicinske sestre, a za glavnu bolničarku stavio je vlastitu sestru. Opservaciju su provodili još deset dana i na kraju zaključili sve ono što je i sam dr. Arauja prethodno detektirao - Alexandrina nije jela niti pila svih četrdeset dana koje je provela u bolnici, osim što je nekoliko puta primila hostiju na pričesti. Nije imala stolicu, niti je izlučila i najmanju količinu tekućine.

Doktori koji su vodili ovo istraživanje, uz prilaganje svih nalaza, zaključili su da ovu pojavu ne mogu objasniti ni uz pomoć psihologije, ni uz pomoć biokemije. Dotaknuli su se i pojava koje su se dogodile petcima oko 15 sati i opisali ih kao mistična iskustva. Naime, Alexandrina je u svome trpljenju i paralizi koju je doživjela nakon skoka sa prozora,  produbila svoju vjeru i svoju bolest prihvatila prikazavši ju za obraćenje grešnika. Od 1931. godine počela je primati Isusova ukazanja, a 3. listopada 1938. godine prvi je put doživjela Isusovu muku. Ta pojava proživljavanja muke Kristove događala se svakog petka. Za vrijeme Isusova ukazanja na Veliki petak 1942. godine,Isus joj je rekao da više neće jesti niti piti, te da će njena hrana biti jedino euharistija. Od tog trenutka probavne funkcije u Alexandrininom tijelu potpuno su nestale. 

Alexandrina je uz troje malih pastira iz Fatime, bila najpoznatije lice portugalske Crkve. Brojni su vjernici dolazili k njoj po duhovni savjet ili molitvu. Iza sebe je ostavila 3 650 stranica pisama koje je diktirala o. Humbertu Pasqualeu, svom duhovniku a u kojima je opisivala viđenja koja je imala. Umrla je 1955., a Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2004. godine.

Izvor: Dokazi nadnaravnoga, Verbum